Kad dijete potroši džeparac prije kraja mjeseca

Sustav je radio tri tjedna. Onda je nestalo novca, a do sljedećeg džeparca je ostalo još deset dana.

Dijete pita. Vi znate da imate u novčaniku. To je trenutak zbog kojeg smo uopće počeli pisati o novcu s djecom, jer se prava lekcija ne dogodi kad sve ide po planu, nego kad zapne.

Zašto je taj trenutak vrijedan

Kao što smo pisali o tri staklenke, sustav je lako postaviti. Teško je izdržati prvi put kad ne radi. A upravo tu dijete prvi put osjeti posljedicu vlastite odluke, u sigurnim uvjetima i s malim ulogom. Pet eura sada ili nekoliko tisuća kasnije — cijena iste lekcije nije ista.

Što smo mi napravili

Rekli smo ne. Bilo je to među težim roditeljskim poslovima, jer nas je gledalo onim pogledom i jer smo znali da možemo dodati. Nismo dodali. Sljedeći mjesec ponašanje je bilo drukčije, i to bez ijednog našeg savjeta.

Nismo držali predavanje o štednji. Nismo rekli „eto vidiš". To je važnije nego što zvuči, jer dijete koje se osjeća prozvano prestane razgovarati o novcu.

Što pomaže, a što ne

Pomaže: ostati miran i kratak. „Znam da je teško. Ostalo je još deset dana. Idući mjesec ćemo zajedno pogledati kako to rasporediti." Toliko.

Pomaže: ponuditi način da zaradi, ako je dob primjerena. Poslovi u kući, po dogovorenoj cijeni, ne kao kazna nego kao mogućnost.

Ne pomaže: tiho dodati novac pa se praviti da nije bilo. Dijete to primijeti prije nas i nauči da dogovor zapravo ne vrijedi.

Ne pomaže: popravljati raspoloženje prijekorom. Posljedica je već tu, ona radi svoj posao sama.

I još nešto

Ako vam se to upravo dogodilo, niste pogriješili u odgoju. To je dio metode, ne njezin kvar. Sustav koji nikad ne pukne je sustav u kojem dijete zapravo ne odlučuje ništa.

Ako niste sigurni kako postaviti razgovor o novcu kod kuće, počnite od pet pitanja koja smo složili za roditelje — besplatna su i traju pet minuta: https://ustanovacallidus.hr/5whys-organic-hr