Tri pitanja prije kupnje umjesto „da" ili „ne"

Dijete nešto želi. Vi imate dvije sekunde i dvije mogućnosti: da ili ne.

Obje su loše. „Da" uči da se stvari pojave same. „Ne" uči da je novac nešto o čemu odlučuju drugi. Postoji treći put, i on je kraći nego što zvuči.

Prvo pitanje: koliko to košta, a koliko ti imaš?

Zvuči banalno, ali većina djece nikad nije stavila te dvije brojke jednu do druge. Dok to ne naprave, cijena je samo riječ. Kad stave, počne računanje — a računanje je već pola posla.

Drugo pitanje: hoćeš li to htjeti i za dva tjedna?

Ovo je podrška, ne prepreka. Ne kažete ne, kažete pričekajmo. Kod nas se dogodilo više puta da željena stvar do tada jednostavno prestane biti zanimljiva. Kad ne prestane, to je dobar znak da je želja stvarna i da vrijedi štediti.

Treće pitanje: čega se odričeš ako to sad kupiš?

Ovo je jedino pitanje koje uči što je zapravo cijena. Novac je uvijek izbor između dvije stvari, a ne između stvari i ničega. Dijete koje to jednom osjeti više ne traži automatski.

Zašto ovo radi

Zato što roditelj postavlja pitanje, a dijete računa. Odluka ostaje kod djeteta, pa je i posljedica njegova. Nakon nekog vremena dijete počne postavljati ta pitanja samo sebi, i to je cijeli cilj — ne da mi kontroliramo, nego da nas više ne treba.

Nema tu srama, prijekora ni predavanja. Postoje tri pitanja i malo strpljenja dok se odgovori slegnu.

Ako želite provjeriti gdje ste vi kao roditelj u razgovoru o novcu, počnite od besplatnog alata „Pet zašto": https://ustanovacallidus.hr/5whys-organic-hr